Budući da je ovaj blog u poslijednje vrijeme neaktivan želim čitatelje obavijestiti da sam svoje pisanje nastavio na web stranicama: http://www.vitalnes.hr/tantra

Nešto sam si kontao o naravi, suštini karme. Naime, karma se jako mistificira i prenaglašava a stvar je vrlo jednostavno. To sam naučio iz vlastitog primjera.

Karma kao riječ dolazi od glagola činiti, karma je svo što činimo, sve ono što ostavlja posljedicu naših čina. I svako djelovanje stvara karmu, u relativnom svijetu nemoguće je izbjeći kauzalnost djelovanja.

Ni pitanje je kako djelovati. Karma yoga je inače i put oslobođenja, a srž karma yoge je djelovati bez djelovanja, djelovati tako da u njemu nema subjekta djelovanja pa se reakcija-refleksija djelovanja nema na što vratiti. Kako to ostvariti?

Neke plitke teologije naučavaju da je takvo djelovanje ono u kojem subjekt ne mari za rezultate djelovanja. Uslijed toga su nastale filozofije fatalizma, i 'jebe mi se' za sve što radim. A upravo to izaziva karmu. Pogledajte svu bijedu u Indiji izvan razvijenih središta-to je plod te filozofije.

Ispravno shvaćen koncept djelovanja bez subjekta znači da se u procesu djelovanja subjekt, djelovanje i objekt stope u jedno, da se u radnji događa samadhi, kao kad slikar slika pa nestane u slikanju, kao kad se glazbenik sav unese u svoje djelo. To je tada istinsko stvaranje savršenih djela.
Kada čovjek ne djeluje tako savršeno nastaju nesavršena djela koja treba popravljati, na kojima trebaju drugi raditi. I umjesto da naše djelo ljude oplemenjuje i inspirira ono ih zarobljava i crpi im njihove resurse.
Znam to iz osobnog iskustva: kada bih napravio savršenu konstrukciju nitko je nije popravljao i sve je bilo savršeno, kada sam radio preko volje ispalo je sve aljkavo i drugi ljudi su morali raditi na otklanjanju mojih nedostataka. To je praktičan primjer karme.

Karma nije nikakva mistika kako si zamišljaju dokone osobe, nego je to čista fizika, koliko se daješ toliko dobivaš nazad.

Mnogi sebe traže u duhovnosti kao nadgradnji religije. Religija kao atavizam prošlosti nije više 'in' i traži se novi oblik, novo sredstvo bijega od stvarnosti. To sredstvo postaje duhovnost. Međutim, kao i religija, duhovnost jest bijeg a ne susret s istinom i kao takva je iluzorna. I to iz jednostavnog razloga što duh u konačnici uopće ne postoji.

Duh je u stvari kretanje više razine postojanja kroz nižu razinu, presjek sveobuhvatne stvarnosti koju vidimo jednim spektrom nižih razina. Na taj način duh je istovjetan s životom budući da je život iste definicije. Duh kao i život su nerazdvojni i gdje ima života ima i duha.
Međutim duh i život su samo posljedica, nikako ne i cilj. Cilj je ono što se reflektira kroz niže razine, ono što određuje i duh i život, a to je brahman, bitak stvarnosti.

U praktičnom smislu, polazeći od brahmana kao aham brahmasmi - Ja sam brahman, ja sam sve što postoji, to znači odbacivanje svih formi, i religije i duhovnosti i morala i svih teologija i filozofija koja ne proizlaze iz samog subjekta percepcije stvarnosti.
Svatko postaje na taj način sam sebi i porota i sudac, a vlastiti život nam postaje ogledalo spoznaje.
Pogledajte se u oči duše, je li vaš život potpun i radostan, možeze li se radovati novom jutru i jaglacima i šafranima u proljeće, rijeci koja protječe, nikad istoj, možete li bez brige živjeti iako vam svi govore da ste zato ludi, možete li biti slobodni od svih vršenja sadhana, obreda, molitvi i tehnika i vježbi i gurua, slobodni od žena i muškaraca, djece i roditelja? Probajte na trenutak shvatiti da u stvari ničeg nema čime vas vežu, i da je duh nemirna čigra koji se neće zadovoljite ničim i nikim dok jednostavno ne shvati što u stvari jest.

Sve je počelo negdje u listopadu kada sam shvatio da umjesto moljenih krušaka dobivam jabuke, ili obratno, nije bitno. Tražiš od Postojanja, Boga, koga li već, nešto i onda dobiješ nešto sasvim drugo. Pa sam se uhvatio u koštac s Bogom i shvatio da se hrvam sam sa sobom, sa svojim demonima. Bolno je nešto znati a nadati se iluziji. Kao čovjek na pragu odraslih koji shvaća kako je u djetinjstvu bezbrižno živio. Zna da je to bilo privremeno razdoblje i da sada mora sam kročiti stazom dalje. A tate i mame nema da te podignu, da ti pomognu. U tmini sobe plačeš a znaš da su suze uzalud. „Ti si odrastao!“-govori neki glas u tišini mraka-„nema tate niti mame, hajde, budi svoj!“
Ista ta scena samo što sam imao posla s velikim Tatom ili Mamom, kako god Ga zvali. Jednim dijelom sebe znao sam da Ga nema u onom pakovanju u kakvom su mi Ga servirali cijeli život, a opet se nadao da imam lažnu spoznaju, jer lakše je živjeti kad je Tata s tobom. Međutim, na pragu odrastanja, na pragu novog početka, morao sam dalje sam, Tate nema. Ali koga ima, tko je taj glas koji me vodio i koji me savjetovao. Hm, zasigurno netko Veliki, kako bi svako dijete reklo za odraslog, Netko kome sam se potajice divio a sada nisam imao petlje da budem s Njim u društvu, posve odgovoran za svoj život, i kreator svoje stvarnosti. No, prešao sam svoj osobni Rubikon.
I baš u to vrijeme, polovicom ovog mjeseca događala se smjena Daša, vladajućih kozmičkih principa u meni. Rahu, onaj koji žudi, koji snuje, ustupao je mjesto Jupiteru, vođi, sreći, učitelju, znalcu...A baš tada saznah da nosim kletvu samog tog Jupitera, u indijskoj astrologiji poznatoj kao Guruova kletva. I rekli su mi znalci da sam valjda u prošlom životu uvrijedio nekog svećenika, neki autoritet, dijete...i da ću sada snositi posljedice svojih djela, da neću imati sreće itd....Prilično crna prognoza!
No, ja se ne mirim s površnim tumačenjem i mistifikacijama i na to sve gledam jungovski, u duhu psihoanalize Carla Gustava Junga. I mogu vam reći da su mi se jučer otvorile oči u pogledu nekih stvari. No, prije toga, u sam osviti nove Dashe pobrah neki blaži oblik H1N1 s kojim završavam priču ovih dana. Baš me snašlo...
Dakle, kakva me to kletva snašla? Kakvo prokletstvo?
Taj moj Jupiter je pod utjecajem Saturna i Rahua, Saturna koji nosi princip trajnosti i vrijednosti, onoga što je u vremenu stalno, ono što sama mijena jest, i Rahua, žudnje i snova. Prokletstvo u ovom smislu nije pojam koji označava proklinjanje nego težinu te konstelacije, težinu i breme nekih elemenata u mojoj svijesti.  Da to slikovito prikažem; prokletstvo roditelja je u tome što nikad neće biti zadovoljan i sretan svojom djecom ukoliko će sebe projicirati kroz njih, ukoliko će očekivati da djeca budu kao roditelji. Princip koji stoji iza toga jest da onaj Drugi ne može biti kao ja, i uzaludno je gajiti želje i snove da je to moguće. Moj Jupiter u četvrtoj kući mi daje nasljedstvo majke koja je od mene tražila maltene perfekcionizam, i što god bih učinio nikad ne bih dobro učinio. Isti taj obrazac uvukao mi se u podsvjest, i sve to ja očekujem od okoline, od Drugog: tražim da razumiju što pišem i govorim, tražim da se moja ljubav prihvati, da se moja svijest percipira, ali sve to činim iz svoje pozicije i uvijek bivam osujećen. Bez obzira što ja mislio sam o sebi, Drugi te neće nikad shvatiti, a inzistiranje na tome vodi čovjeka u propast. To je ta kletva-da ću biti nesretan ako budem tražio pogled s kojim ja gledam svijet. Treba preorijentirati energije – nemaš borajski koga niti što podučavati, ne očekuj ništa, ne gledaj s visina nego se spusti niz padinu obogaćen iskustvom visine. A znao sam kritizirati i popovati, osokoljen kao u križarskom svetom pohodu na laž pod stijegom istine. Jesam li nekad uvrijedio nekog učitelja? Vjerovatno jesam, jer sam do sada iskusio svu težinu te pozicije-igrao sam jednu rolu kao učitelj i trpio sve uvrede izvana: od neshvaćanja do klasičnog vrijeđanja.
I sada u epilogu svega zbrajam konte. Proći će još neko vrijeme da sredim dojmove i počnem konačno živjeti...